Općina Ližnjan
Općina Ližnjan-Lisignano smještena je na krajnjem jugoistoku Istarskog poluotoka, nedaleko najvećeg grada u Istarskoj županiji, grada Pule. Kao jedinica lokalne samouprave obuhvaća površinu od 69,87 četvornih kilometara što čini oko 2,47% površine Istarske županije. Općina Ližnjan-Lisignano okružena je morem s njene južne i istočne strane. S jugozapadne strane graniči s općinom Medulin, sa zapadne s gradom Pulom, a sa sjeverne strane s općinom Marčanom. Proteže se obalnom linijom dužine oko 27,6 kilometara te obuhvaća brojne uvale. Otprilike 1.800 hektara područja općine Ližnjan-Lisignano pripada obalnom području.
U sastavu općine Ližnjan-Lisignano nalaze se slijedeća naselja: Ližnjan, Valtura, Šišan-Sissano, Jadreški i Muntić
Najveća vodna površina u općini Ližnjan-Lisignano odnosi se na morski akvatorij općine Ližnjan-Lisignano. Obalno područje obuhvaća obalu od granice s općinom Medulin u Kaželi s nekoliko uvala do rta Marlera na južnoj strani, preko uvale Kuvišela, rta Debela i Uljeva do luke Kuje. Zatim slijede uvale Velika i Mala Draga, Kale, Paviri do rta Sv. Stjepan, pa uvale Mrtvi puč, Babina Škulja, Mezoporat do rta Cuf i polovice luke Budava na istočnoj strani.
Reljef općine je pretežno nizinski, s nekoliko manjih uzvišenja. Najvišu točku predstavlja kota na visini od 162,5 m u naselju Muntić.
Prema Popisu stanovništva iz 2011. godine, na području Općine Ližnjan-Lisignano živi ukupno 3 965 stanovnika. Gustoća naseljenosti općine Ližnjan-Lisignano iznosi 43,5 st/km2., što je ispod županijskog prosjeka koji iznosi 74 stanovnika/km² te ispod prosječne gustoće naseljenosti u Republici Hrvatskoj koja iznosi 77,08 stanovnika/km². Populacija od 3.965 stanovnika raspoređena je u pet naselja s različitim gustoćama naseljenosti. Ližnjan je administrativno, kulturno i gospodarsko središte u kojem živi 1 340 stanovnika (popis stanovništva iz 2011.god). Drugo naselje je Valtura sa 875 stanovnika, što čini 22% ukupnog broja stanovnika Općine Ližnjan. Na trećem mjestu prema broju stanovnika nalazi se Šišan-Sissano sa 849 stanovnika (21,41%), na četvrtom naselje Jadreški sa 501 stanovnikom, odnosno 12,63%, te na petom mjestu naselje Muntić sa 400 stanovnika (10,09%) ukupnog broja stanovnika Općine Ližnjan-Lisignano.
U sastavu općine Ližnjan-Lisignano nalaze se slijedeća naselja: Ližnjan, Valtura, Šišan-Sissano, Jadreški i Muntić
Najveća vodna površina u općini Ližnjan-Lisignano odnosi se na morski akvatorij općine Ližnjan-Lisignano. Obalno područje obuhvaća obalu od granice s općinom Medulin u Kaželi s nekoliko uvala do rta Marlera na južnoj strani, preko uvale Kuvišela, rta Debela i Uljeva do luke Kuje. Zatim slijede uvale Velika i Mala Draga, Kale, Paviri do rta Sv. Stjepan, pa uvale Mrtvi puč, Babina Škulja, Mezoporat do rta Cuf i polovice luke Budava na istočnoj strani.
Reljef općine je pretežno nizinski, s nekoliko manjih uzvišenja. Najvišu točku predstavlja kota na visini od 162,5 m u naselju Muntić.
Prema Popisu stanovništva iz 2011. godine, na području Općine Ližnjan-Lisignano živi ukupno 3 965 stanovnika. Gustoća naseljenosti općine Ližnjan-Lisignano iznosi 43,5 st/km2., što je ispod županijskog prosjeka koji iznosi 74 stanovnika/km² te ispod prosječne gustoće naseljenosti u Republici Hrvatskoj koja iznosi 77,08 stanovnika/km². Populacija od 3.965 stanovnika raspoređena je u pet naselja s različitim gustoćama naseljenosti. Ližnjan je administrativno, kulturno i gospodarsko središte u kojem živi 1 340 stanovnika (popis stanovništva iz 2011.god). Drugo naselje je Valtura sa 875 stanovnika, što čini 22% ukupnog broja stanovnika Općine Ližnjan. Na trećem mjestu prema broju stanovnika nalazi se Šišan-Sissano sa 849 stanovnika (21,41%), na četvrtom naselje Jadreški sa 501 stanovnikom, odnosno 12,63%, te na petom mjestu naselje Muntić sa 400 stanovnika (10,09%) ukupnog broja stanovnika Općine Ližnjan-Lisignano.
Ližnjan
Ližnjan (tal. Lisignano), naselje na južnom dijelu Puljštine, 1312 stanovnika (2011); sjedište općine. Nalazi se na vrhu padine koja završava u uvali Kuje, ližnjanskoj povijesnoj luci. Žiteljstvo se uglavnom bavi poljoprivredom i ribarstvom, u novije vrijeme turizmom ili pak rade u obližnjem Medulinu ili Puli. Posljednjih godina razvijaju se sporedne grane turizma poput lova, sportskog ribolova i konjičkog sporta. Okolne gradine, rimske ladanjske vile i spomenici s antičkim natpisima svjedoče o naseljenosti područja u prapovijesti i antici. Ime je poteklo od rodovskog imena Licinius, odnosno genitiva Licinianum. Prvi je spomen iz 1149., odnosno 990. Do 14. stoljeća je u posjedu pulskih biskupa, zatim akvilejskog patrijarha. Trobrodna župna crkva Svetog Martina sa zvonikom u sklopu sakristije sagrađena je 1879. na manjem jednobrodnom zdanju. Crkva Blažene Djevice Marije na Muntu izgrađena je 1704. a u uvali Kuje nalazi se crkvica Blažene Djevice Marije od Kuj ukrašena preslicom i specifičnom pravokutnom apsidom. Nastala je na temeljima antičkog rezidencijalnog-termalnog kompleksa. Sudeći po ranokršćanskom mozaiku rimski je kompleks u 5. stoljeću prenamijenjen u sakralno zdanje. Južno od naselja vidljivi su ostaci srednjovjekovne kapelice Svetog Antuna, a u smjeru Šišana su, uz cestu, ruševine crkve Svetog Lovre.
U Ližnjanu su 2011. pokrenuti knjižnica i književno svratište Zvona i Nari koji u sklopu svojih programa okupljaju umjetnike, pisce, prevoditelje s ciljem međusobnog povezivanja i stvaranja. U Ližnjanu su rođeni Ante Defrančeski (pedagog i pisac) i Joso Defrančeski (novinar i književnik) koji je knjigom C. i kr. Ratni logori 1914-1918. prikazao stradanja civila u ratnim logorima tijekom Prvog svjetskog rata.
U Ližnjanu su 2011. pokrenuti knjižnica i književno svratište Zvona i Nari koji u sklopu svojih programa okupljaju umjetnike, pisce, prevoditelje s ciljem međusobnog povezivanja i stvaranja. U Ližnjanu su rođeni Ante Defrančeski (pedagog i pisac) i Joso Defrančeski (novinar i književnik) koji je knjigom C. i kr. Ratni logori 1914-1918. prikazao stradanja civila u ratnim logorima tijekom Prvog svjetskog rata.
tekst: Antonio Giudici
Šišan - Sissano
Šišan (tal. Sissano), povijesno naselje na istočnom dijelu južne Puljštine, 858 stanovnika (2011); smjestilo se usred plodnog poljoprivrednog područja okružen šumama (Magran-Cuf). Stanovnici se najčešće bave tradicijskom obradom vinove loze, maslina, proizvodnjom žita, stočarstvom. Industrijalizacijom, u drugoj polovini 20. st. veliki dio stanovništva radio je u pulskom brodogradilištu i drugim proizvodnim sektorima. Iako bez zadovoljavajuće infrastrukture, danas se dio obitelji okrenuo turizmu. Ostaci prapovijesnih arheoloških lokaliteta, gradine ili kašteljeri (Muntići) te mnoštvo antičke arhitekture (Sv. Stjepan), potvrđuju naseljenost područja u prapovijesti i antici. Šišan je u srednjem vijeku bio jedan od najbogatijih mjesta pulskog agera. Prvi pisani spomen datira iz 990. a ime naselja potječe od latinskog predijalnog toponima (Sisianum<Sisius). Ovim područjem izmjenjivali su se gospodari: pulski biskupi, plemićke obitelji Morosini i Sergi, Castropola. Kraj su u 15. i 16. stoljeću opustošile kuge, pa je mletačka vlast pojedine posjede dodijelila dalmatinskim i grčkim izbjeglicama. Župna crkva Svetog Feliksa i Fortunata sagrađena je 1528. na mjestu manje starije sakralne građevine i čuva dragocjen inventar: gotičku Bogorodicu s Djetetom (15. stoljeće), barokni mramorni glavni oltar, drveno pozlaćeno svetohranište, Bogorodicu s Djetetom (1480) koja je izvorno bila uščuvana u crkvici Blažene Djevice Marije na brežuljku Monte Madonna, drveno kasnogotičko Raspeće (16. stoljeće) i relikvije Svetog Lorencina. U blizini se nalazi jednobrodna crkva Svetog Trojstva (1450) s upisanom apsidom gdje je pohranjen križ s glagoljskim grafitom. Povijesnu jezgru Šišana krase arhitektonski elementi iz 14-16. stoljeća, a nadomak rta Svetog Stjepana nalaze se ruševine značajne villae rusticae, neistraženog antičkog i srednjovjekovnog naselja, te tragovi antičkih lučkih postrojenja.
Stanovništvo Šišana, uz još nekoliko punktova južne Istre i Rovinja, njeguje istriotski govor. Važna ustanova za promicanje šišanskog (talijanskog) identiteta, jezika i kulture jest Zajednica Talijana. Početkom 20. stoljeća, mons. Valeriano Monti objavio je knjigu Cenni storici di Sissano kojom opisuje neke svoje dojmove i povijest ovih krajeva.
Stanovništvo Šišana, uz još nekoliko punktova južne Istre i Rovinja, njeguje istriotski govor. Važna ustanova za promicanje šišanskog (talijanskog) identiteta, jezika i kulture jest Zajednica Talijana. Početkom 20. stoljeća, mons. Valeriano Monti objavio je knjigu Cenni storici di Sissano kojom opisuje neke svoje dojmove i povijest ovih krajeva.
tekst: Antonio Giudici
Jadreški
Jadreški (tal. Giadreschi), naselje udaljeno 5 km, sjeveroistočno od Pule, južno od zračne luke Pula. Nastalo je naseljavanjem dobjeglica iz zaleđa Zadra (Iadera), krajem XVI. stoljeća. Godine 1580. nastanjuju ga i bjegunci s Cipra. U arhivskim izvorima nalazimo ga pod imenom Giadrescovo. Postoje i indicije da je još ranije - u rimsko doba, ili u ranome srednjeme vijeku, ovdje postojalo naselje koje je između XIII. i XVI. stoljeća, uslijed ratnog pustošenja, razaranja, nestašica i epidemija bolesti, bilo napušteno. O tomu je liječnik Bernardo Schiavuzzi zapisao da se ovo naselje, nazivalo Lussàn ili Lussanum a istarski povjesničar Camillo De Franceschi pretpostaviti da se naselje Lussanum nije nalazilo na mjestu današnjeg naselja Jadreški već u njegovoj neposrednoj blizini te da ga treba tražiti u ostacima naselja Maderne koje je bilo nešto južnije od spomenutog naselja. Njegovo stanovništvo se bavilo poljoprivredom, vinogradarstvom i stočarstvom.
Početkom XX.stoljeća, ( prema popisu stanovništva od dana 31. prosinca 1910.) u 53 obiteljske kuće živjeli su ukupno 323 osobe. Prema jeziku sporazumjevanja svi su bili Hrvati. Izbijanjem Prvoga svjetskog rata, u trenutku kada se očekuje da Kraljevina Italija objavi rat Austro-Ugarskoj Monarhiji, slijedom najave od 6. kolovoza 1914., a temeljem zapovijedi utvrdnog povjerenika Pomorske utvrde Pula od 17. svibnja 1915. stanovništvo je prisiljeno napustiti svoja ognjišta i krenuti u izbjeglištvo. Nakon što su vojnom povjereniku uz potvrdu predali svoju stoku, okupili su se u Škatarima, odakle su ih vojne vlasti prevezle do Pule. S pulske željezničke postaje teretnim su vagonima (kao i ostali ratni bjegunci – Kriegsflühtlingeri južne Istre), upućeni preko Divače – Ljubljane – Ptuja – Maribora prema izbjegličkom logoru (Baracken lageru Wagna) nedaleko Leibnitza. Iz Leibnitza su potom odvedeni najprije na teritorij južne Mađarske, a sredinom kolovoza 1915. preseljeni u logore Gmünd i Steinklamm (danas Savezna pokrajina Donja Austrija). U izbjeglištvu je umrlo je 55 stanovnika sela Jadreški, od toga čak 45-ero djece. Na svoja ognjišta vratili su se, u malim grupama tijekom veljače, ožujka i travnja godine 1918. Tijekom Prvoga svjetskoga rata, u Jadreškima je ostalo svega 9 obitelji ( dvije obitelji Jadreško, dvije obitelji Peršić, po jedna obitelj Božić, Ujčić, Čalić, Damjanić i Vitasović). Bili su to oni koji su imali hrane i ogrjeva za 90 dana i koji su mogli svoje zalihe uredno obnavljati.
U Drugome svjetskome ratu, nakon kapitulacije Kraljevine Italije, dana 8. rujna 1943., u neposrednoj blizini sela, u šumi Magran osniva se prva ustanička baza u koju se dovoze, vojna oprema, oružje i streljivo iz utvrda Turtijan i Kaštijun te stvaraju uvjeti za ustrojavanje partizanske postrojbe. U nasilnom izviđanju njemačke postrojbe dana 17. rujna 1943., temeljem dojave, uspostavljaju oružani kontakt s ustanicima, trpe veće gubitke u ljudstvu, a ustanici se povlače prema Kuićima i Pavičinima. Drugi, manji dio njemačke postrojbe pali sedam kuća i više gospodarskih zgrada čiji su vlasnici bili aktivisti NOP-a. U dvorištu kuće obitelji Jadreško strijeljaju braću Miha i Blaža te pomoćnog radnika Antona Komparića. Tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo ukupno 29 žitelja sela Jadreški.
Početkom XX.stoljeća, ( prema popisu stanovništva od dana 31. prosinca 1910.) u 53 obiteljske kuće živjeli su ukupno 323 osobe. Prema jeziku sporazumjevanja svi su bili Hrvati. Izbijanjem Prvoga svjetskog rata, u trenutku kada se očekuje da Kraljevina Italija objavi rat Austro-Ugarskoj Monarhiji, slijedom najave od 6. kolovoza 1914., a temeljem zapovijedi utvrdnog povjerenika Pomorske utvrde Pula od 17. svibnja 1915. stanovništvo je prisiljeno napustiti svoja ognjišta i krenuti u izbjeglištvo. Nakon što su vojnom povjereniku uz potvrdu predali svoju stoku, okupili su se u Škatarima, odakle su ih vojne vlasti prevezle do Pule. S pulske željezničke postaje teretnim su vagonima (kao i ostali ratni bjegunci – Kriegsflühtlingeri južne Istre), upućeni preko Divače – Ljubljane – Ptuja – Maribora prema izbjegličkom logoru (Baracken lageru Wagna) nedaleko Leibnitza. Iz Leibnitza su potom odvedeni najprije na teritorij južne Mađarske, a sredinom kolovoza 1915. preseljeni u logore Gmünd i Steinklamm (danas Savezna pokrajina Donja Austrija). U izbjeglištvu je umrlo je 55 stanovnika sela Jadreški, od toga čak 45-ero djece. Na svoja ognjišta vratili su se, u malim grupama tijekom veljače, ožujka i travnja godine 1918. Tijekom Prvoga svjetskoga rata, u Jadreškima je ostalo svega 9 obitelji ( dvije obitelji Jadreško, dvije obitelji Peršić, po jedna obitelj Božić, Ujčić, Čalić, Damjanić i Vitasović). Bili su to oni koji su imali hrane i ogrjeva za 90 dana i koji su mogli svoje zalihe uredno obnavljati.
U Drugome svjetskome ratu, nakon kapitulacije Kraljevine Italije, dana 8. rujna 1943., u neposrednoj blizini sela, u šumi Magran osniva se prva ustanička baza u koju se dovoze, vojna oprema, oružje i streljivo iz utvrda Turtijan i Kaštijun te stvaraju uvjeti za ustrojavanje partizanske postrojbe. U nasilnom izviđanju njemačke postrojbe dana 17. rujna 1943., temeljem dojave, uspostavljaju oružani kontakt s ustanicima, trpe veće gubitke u ljudstvu, a ustanici se povlače prema Kuićima i Pavičinima. Drugi, manji dio njemačke postrojbe pali sedam kuća i više gospodarskih zgrada čiji su vlasnici bili aktivisti NOP-a. U dvorištu kuće obitelji Jadreško strijeljaju braću Miha i Blaža te pomoćnog radnika Antona Komparića. Tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo ukupno 29 žitelja sela Jadreški.
tekst: Davor Mandić
Muntić
Muntić (tal. Monticchio), naselje između Valture i Loborike, na uzvisini koja dominira južnom Puljštinom, 406 stanovnika (2011); stanovništvo je uglavnom zaposleno u obližnjoj Puli. Gradine u okolici (Glavica – Buoncastel) ukazuju da je područje bilo nastanjeno od prapovijesti, a ladanjske rimske vile u Radekima i na Stanciji Wassermann potvrđuju naseljenost i u antici. Povijesna vrela otkrivaju da se naselje u srednjem vijeku zvalo Rumianum, a u 10. stoljeću bilo je feudalni posjed pulskog biskupa, kasnije i akvilejskog patrijarha. Sudbina većine zaselaka južne Puljštine zadesila je u 16. stoljeću i ovo područje pa je Rumian, desetkovan kugom i ratovima, opustio. Mjesto je u 16. stoljeću bilo posjed Girolama Barbariga, no mletačke su ga vlasti u više navrata (1530., 1579., 1583., 1588) naseljavale prebjezima iz Dalmacije. Novo je naselje dobilo naziv Muntić, a u povijesnim se vrelima još 1702. javlja kao villa Rumiani sive Montecchi. Jednobrodnu župnu crkvu Svetog Jeronima krasi elegantna preslica na vrhu pročelja, a sakralno zdanje se spominje krajem 16. stoljeća, premda je vjerojatno starija. Zvono datira iz 1396. Unutrašnjost uljepšava gotički svod s lukovima; vrijedni su kip Majke Božje i slika A. Samasse, Majka Božja sa svecima (1827).
tekst: Antonio Giudici
Valtura
Valtura (tal. Altura), naselje smješteno na zaravni pod kojom se strmi obronci spuštaju u Uvalu Budava, 886 stanovnika (2011); tradicionalno je gospodarstvo temeljeno na poljoprivredi i stočarstvu, a u posljednje vrijeme većina stanovništva okreće se seoskom turizmu. Zbog blizine Pule, dio stanovništva svakodnevno odlazi na rad u najveći istarski grad. Kvalitetan kamen iz kamenoloma Valtura I. i II. izvozi se diljem svijeta. Iako i sama sagrađena na temeljima antičkog naselja, Valtura je zasjenjena obližnjim Nezakcijem, moćnom gradinom prapovijesnih Histra. Područje je bogato arheološkim nalazima (ostaci rimske arhitekture i nalaza, a 1899. otkriven je i predromanički plutej), koji svjedoče o postojanju rimskog i ranosrednjovjekovnog naselja. Okolica Valture obiluje antičkim i srednjovjekovnim nalazištima kao što su Kostanjica, ruševine rimske vile i paljevinski grobovi kod Ušićevih Dvora, ostaci antičke arhitektura u šumi Magran (Macrianum) i u okolici Strmotića. Današnju su Valturu u 17. stoljeću utemeljili dalmatinski doseljenici nakon što im je 1647. rašporski kapetan dodijelio zemljišta u vlasništvu mletačke obitelji Barbarigo. Na ruševinama crkvice Svetog Martina sagrađena je nova crkva Svetog Ivana Evanđelista, a oko nje se formirala jezgra novonastalog naselja. U središtu mjesta ističe se jednobrodna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Svetog Ivana, s neogotičkim stilom i oktogonalnim zvonikom na pročelju, sagrađena 1899. U njoj su dragocjene rezbarene korske klupe, a u zvoniku je zvono koje je majstor Gregorio Zambelli izlio 1698.
tekst: Antonio Giudici
Ušići Dvori
Ušićevi Dvori, Ušića Dvori, Ušićovi Dvori, Ušići (tal. Casoni, Stanzia Ušić), malo naselje s nekoliko kuća na cesti između Šišana i Valture. Na plodnom je području i okruženo šumama: zapadno Magran, istočno Cuf. U neposrednoj blizini naselja su dvije lokve, od kojih jedna još drži vodu. Crkva Svete Obitelji sagrađena je 1905. godine.
tekst: Antonio Giudici
